Krajina

U gradu tišine, zora nikako da svane,

Sve miriše na kraj, dok krvare stare rane.

Sive zgrade šapuću bez ijednog glasa,

A čovjek se gubi bez puta, bez spasa.

Ovdje se živi tek toliko da se traje,

Kao kazna bez suda, što skrivena ostaje.

Vjekovna ognjišta sada su pusta,

Dok rodnu zemlju guta magla gusta.

Na trgu gdje smo nekad slavili junaštvo,

Spomenici ćute, veliča se izdajništvo.

Za grad su ginuli, za slobodu i ime,

A sada se ovdje broje samo zime.

Prozore gole, ne krase ni zavjese ni cvijeće,

Samo prazni pogledi što bježe od sreće.

U ovom mjestu niko ne stari,

Samo polako nestaje bez glasa, bez stvari.

U školi tišina, tabla bez slova,

Kao da nikad nije bilo ni govora, ni snova.

Učitelj je nestao, učenik bez staze,

Zamukli zvuci pamte poraze.

Grad je postao tamnica duha,

Bez molitve, smijeha i dječijeg uha.

Ni Bog se više ne spušta do tla,

Jer zna da ovdje vlada sudba zla.

Kofer u ruci, a pogled u daljine,

Za sobom ostavljam sve mrtve visine.

Možda pod drugim nebom stvorim ime,

I sklonište duši od vječite zime.